Edukacije Finconsult

Ulaz za pretplatnike elektronskog izdanja časopisa

OBVEZNICA ILI DIONICA KAO IZVOR FINANSIRANJA

Dr. sc. Senada Kurtanović
Dženita Golub, bachelor oec

 

OBVEZNICA ILI DIONICA KAO IZVOR FINANSIRANJA
BONDS OR SHARES AS A SOURCE OF FINANCING


SAŽETAK
Glavna satisfakcija za odabir ove teme je problem preduzeća koja vrlo često moraju doći do svježeg kapitala kako bi mogli realizovati svoju novu investiciju ili kako bi što prije i jeftinije sanirali trenutnu situaciju u preduzeću. Koji izvor finansiranja će biti najprikladniji za koje preduzeće i koji će izvor menadžment preduzeća odabrati zavisi od njegove trenutne situacije u kojoj se nalazi. Cilj ovoga rada je pokazati kako obveznica ili dionica može pomoći preduzećima kojima je potreban svjež kapital i koji traže nove izvore finansiranja, a nemaju mogućnost da se zaduže kod banaka i drugih institucija koje se bave kreditiranjem.

ABSTRACT
The main satisfaction for choosing this topic is the problem of companies that often have to come to the fresh capital in order to implement the new investment or to rehabilitate the current situation in the company in the cheapest way and as soon as possible. Which funding sources are the most appropriate for the company and which source the  management will choose depends on the current situation of the company. The aim of this paper is to show how bonds or stocks can help business that needs fresh capital and seeks new funding sources, but doesn't have the ability to get a loan from a bank or some other loan facilities

KLJUČNE RIJEČI: obveznica, dionica, finansijska tržišta, izvor finansiranja, kapital, investicija.

KEYWORDS: bonds, shares, financial markets, the source of financing, capital, investment.


UVOD

 

Preduzeća u BiH se često nalaze u situaciji da moraju naći nove izvore finansiranja radi saniranja trenutne situacije u preduzeću ili iz bilo kojeg drugog razloga. Jedan od izvora finansiranja su emitovanje obveznica ili dionica zavisno od toga šta preduzeću kojem su potrebna sredstva u tom momentu odgovara, kao i zavisno od toga šta preduzeće planira u budućnosti i hoće li imati dovoljno sredstava kako bi moglo isplatiti obveznice kada dospiju ili od toga da li su postojeći dioničari spremni dijeliti sa nekim svoje preduzeće naročito ako se radi o porodičnim preduzećima gdje su godinama svi vlasnici preduzeća bili rodbinski vezani.

Kada se jednom počne trgovati dionicama preduzeća onda više nema povratka, u preduzeću će se pojaviti novi suvlasnici koji će također imati pravo da odlučuju o njegovoj sudbini. A isto tako postoji i problem sa postojećim dioničarima koji bi jedva dočekali da prodaju svoje dionice po bilo kojoj cijeni kako bi došli do gotovine ne razmišljajući da više neće moći naplaćivati dividendu koju su do sada imali i da više neće imati koristi od tog preduzeća.

Sa druge strane menadžeru preduzeća nije cilj prodati dionice po bilo kojoj cijeni, on želi postići što je moguće veću cijenu za nove dionice preduzeća posebno ako se radi o preduzeću koje je do tog momenta solidno poslovalo i razvijalo se polako ali sigurno, a koji želi ubrzati razvoj preduzeća kako bi u budućnosti isplaćivalo veće dividende svojim dioničarima. Cilj glavnog menadžera je da novom emisijom dionica prikupi što više sredstava koja će u budućnosti investirati u preduzeće čijom će investicijom doći do novih sredstava i na taj način razviti preduzeće do maksimuma, ali i na vrijeme uplaćivati kamatu i glavnicu investitorima u obveznice.

 

Prije nego što preduzeće izađe na berzu potrebno je znati koliko preduzeće vrijedi. U tu svrhu je potrebno izvršiti procjenu preduzeća polako i pažljivo ne osvrćući se na knjigovodstvenu vrijednost preduzeća jer ona u ovim situacijama nije mjerodavna. Potrebno je doći do tržišne cijene preduzeća, jer osim knjigovodstvene vrijednosti preduzeća posjeduju i druge vrijednosti koje se ne mogu iskazati u knjigama, kao što je marka ili brend preduzeća. Marka (dobar glas) preduzeća može uveliko povećati njegovu vrijednost, a ne može se iskazati u knjigama. Istina, njena procjena se može izvršiti ali se njena vrijednost ne može evidentirati u knjigama. Osim marke, preduzeća posjeduju i druge vrijednosti koje se ne iskazuju u knjigama, a koje su vrlo bitne prilikom procjene preduzeća kao što su npr. dobro obučeni i kvalifikovani radnici.

 

Prilikom procjene preduzeća potrebno je obratiti pažnju na ulaganje i rast preduzeća. Potrebno je procijeniti koja je opcija vrednovanja povoljnija za preduzeće, ona koja pretpostavlja brži rast ili ona koja projicira dosadašnju stopu rasta. Osim toga je bitno znati koja stopa povrata bi se trebala koristiti prilikom procjene. Da li će to biti stopa od 15% ili neka druga stopa. Potrebno je znati koja je stopa povrata na knjigovodstvenu vrijednost dioničkog kapitala ako bi se ona uzimala za obračun, ili utvrditi koju stopu investitori koriste u drugim sličnim preduzećima u obližnjim područjima koji su sličnog rizika kao i preduzeće koje se procjenjuje i koji povrat u prosjeku otprilike oni očekuju.

 

Poznato je da rast preduzeća u budućnosti zavisi od novih investicija. Jedna od mogućnosti prikupljanja novog kapitala je i reinvestiranje dobiti nekoliko godina i ulaganje tih sredstava u preduzeće, a onda bi se nakon tri do četiri godine počela ponovno isplaćivati dividenda dioničarima. U tom slučaju bi rast preduzeća bilo moguće predvidjeti i do 100%. Na taj način bi se spriječila prodaja dionica i ulazak novih investitora u preduzeće. Ali pitanje je hoće li se ovaj način investiranja svidjeti dioničarima preduzeća zbog toga što u tom periodu neće moći naplaćivati svoju dividendu.

 

Za prikupljanje novog kapitala moguće je izvršiti i emisiju obveznica, samo što bi preduzeća u tom slučaju morala ponuditi i veću kamatu nego što se nudi kamata na državne i lokalne obveznice, jer investitori nemaju povjerenja u obveznice koje izdaju preduzeća kao u obveznice koje izdaje država ili lokalna zajednica. Osim toga, trebalo bi izvršiti procjenu investicije i mogućnost isplate glavnice i kamate na obveznicu kada ona dospije. Potrebno je procijeniti hoće li preduzeće biti u mogućnosti obezbijediti potrebnu sumu novca kako bi isplatilo dug investitorima.

 

U ovom slučaju trenutni vlasnici preduzeća ne bi morali dijeliti svoje preduzeće sa drugim investitorima, ali bi zato morali dati veću kamatu na obveznicu te pronaći sredstva za isplatu duga pri prispijeću obveznica. Istina, oni bi mogli izdati nove obveznice ali bi morali imati i pokriće u imovini preduzeća, jer je zabranjeno izdavati obveznice bez pokrića.

 

Problem istraživanja ovoga rada je ukazati na važnost odabira pravog načina finansiranja i kako će odabrani izvor finansiranja uticati na rast i razvoj preduzeća u budućnosti. Cilj ovog rada je ukazati na važnost dionice ili obveznice kao izvora finansiranja, te uticaj sredstava prikupljenih iz tih izvora na rast i razvoj preduzeća u budućnosti,  ukazati na važnost procjene rizika prilikom izdavanja obveznica ili dionica u smislu njihovog uticaja na budućnost preduzeća, kao i ukazati na prednosti i nedostatke koje preduzeće ima prilikom emisije dionica ili obveznica.

 

1. FINANSIJSKA TRŽIŠTA

Finansijska tržišta su mjesta fizička ili virtuelna na kojima se finansijska sredstva prenose od ljudi koji imaju višak raspoloživih sredstava ljudima kojima ta sredstava nedostaju. Finansijska tržišta obveznica i akcija (dionica) su bitna za usmjeravanja finansijskih sredstava od onih koji ne znaju produktivno da ih uposle prema onima koji to znaju i umiju, što dovodi do veće ekonomske efikasnosti. Aktivnosti na ovim tržištima direktanu utiču na bogatstvo pojedinaca, preduzeća i ponašanje potrošača kao i na ukupan rezultat cijele privrede.

 

Finansijska tržišta su mjesta pomoću kojih privredni subjekti dolaze do sredstava neophodnih za finansiranje svog poslovanja. Ona olakšavaju povezivanje subjekata koji imaju višak finansijskih sredstava i subjekata kojima ta  sredstva nedostaju, odnosno povezuju dvije značajne makroekonomske kategorije – štednju i investicije.

 

Finansijska tržišta su najznačajniji faktor ukupnog ekonomskog i privrednog sistema u zemljama sa razvijenom tržišnom privredom koja omogućavaju normalno odvijanje privrednih odnosa. Preko njih se vrši alokacija akumulacije sa ciljem da se ona najefikasnije upotrijebi u proizvodnji koja je neophodna za razvoj svakog privrednog sistema na način da subjekti koji raspolažu viškovima sredstava, putem kredita ili vlasničkih udjela stavljaju ih na raspolaganje subjektima koji se bave proizvodnjom.

 

Pored toga što su najznačajnija finansijska tržišta su i najosjetljiviji dio ukupnog ekonomskog i finansijskog sistema svake zemlje koja omogućavaju normalno i nesmetano funkcionisanje nacionalne ekonomije sa jedne strane, a sa druge strane ona su jedan od osnovnih postulata tržišne privrede.

 

Finansijska tržišta imaju veliki značaj za razvoj proizvodnje, povećanje društvenog proizvoda i ostvarivanje akumulacije. Na njima se odražavaju sva zbivanja u realnim tokovima društvene reprodukcije. Na njih vrše uticaj promjene na tržištu proizvoda i promjene faktora proizvodnje. Takođe, finansijska tržišta vrše povratni uticaj na tržište proizvoda i faktore proizvodnje. Razvojem finansijskih tržišta povećava se ponuda finansijskih instrumenata, čime i drugi oblici aktive postaju predmet tržišnog valorizovanja.

 

Finansijsko tržište čine tržišta kapitala i tržišta novca. Dok su tržišta kapitala ona na kojima postoje dugoročni finansijski instrumenti, tj. instrumenti čije je dospijeće neodređeno ili se njima trguje barem jednu godinu dana na tržištima novca se trguje vrijednosnim papirima čije dospijeće je manje od godinu dana.

 

Tokom vremena, finansijska tržišta su postala glavni izvor finansiranja razvoja ekonomskih sektora. Glavni razlog za to je što finansiranje preko tržišta kapitala ne podrazumijeva nove fiksne troškove i dugoročno dospijeće ili dospijeće uopće. Na ovaj način, preduzeća mogu imati pristup svježem kapitalu i poboljšati svoju stabilnost i kreditni rejting.

 

Finansijsko tržište BiH ima tržište kapitala, ali nema razvijeno tržište novca. Instrumenti finansijskog tržišta su relativno nerazvijeni. Tržište kapitala BiH je organizirano na dva tržišta kapitala, od kojih je jedno u Federaciji BiH, a drugo u Republici Srpskoj. Vrijednosnim papirima u BiH se također trguje na dvije berze, SASE (sarajevska berza) i BLSE (banjalučka berza).

 

„Ovlašteni učesnici na tržištu vrijednosnih papira su pravna lica koja imaju dozvolu Komisije za obavljanje poslova sa vrijednosnim papirima na način propisan odredbama Zakona o tržištu vrijednosnih papira i drugih zakona.“[1]

 

2. OBVEZNICE


Obveznica je dokument kojim izdavalac (dužnik) priznaje da ima finansijsku obavezu prema poveriocu, a njemu služi kao dokaz za to i sredstvo prikupljanja naplate. Dužnik je kasnije obavezan da izmiruje svoju obavezu, tako što vraća pozajmljeni iznos, sa kamatom ili drugačije, u skladu sa početnim uslovima. Obveznice u savremenim privrednim odnosima predstavljaju korišten oblik prikupljanja slobodnih novčanih sredstava u cilju finansiranja proširene reprodukcije mada u BiH to nije slučaj.

 

„Obveznice predstavljaju dužničke hartije od vrijednosti. Riječ je o instrumentima duga koji su osjetljivi na inflaciju. Značajan indikator koji ukazuje u koje obveznice investirati je njihov rang određen na osnovu određenih parametara, a uz pomoć kojeg osiguravači života mogu identifikovati nivo rizika i neizvjesnosti prilikom donošenja odluke o ulaganju. Za osiguravače života od interesa su obveznice koje su investiciono rangirane, a ne špekulativne obveznice. Osiguravačima života, kao institucionalnim investitorima, ide u prilog to što se konstantno razvijaju nove forme hartija od vrijednosti, koje izviru iz potreba privredne prakse i koje doprinose da institucionalni investitori dobiju novu šansu da se zaštite od različitih rizika.“[2]

 

Kvalitet emitenta obveznice ili promjena kreditnog statusa ima značajan uticaj na tržišnu cijenu obveznice. Ako postoji sumnja da emitent obveznice neće biti u mogućnosti plaćati dospjelu kamatu i nominalnu vrijednost prispjele obveznice na vrijeme, potencijalni kupci neće više biti zainteresovani za kupovinu tih obveznica što će uticati na pad cijene obveznice.

„Pojedina preduzeća u cilju održavanja likvidnosti drže hartije od vrijednosti (obveznice) čijom prodajom mogu doći do gotovine za izmirenje obaveza, ali ostvariti i određeni prinos, koji je niži od onog koji bi se mogao ostvariti ulaganjem u tzv. realne projekte. Osnovni motivi držanja gotovine i hartija od vrijednosti (obveznica) koji se mogu odmah prodati su: transakcioni, sigurnosni i špekulativni. Transakcioni motiv se odnosi na držanje gotovine u cilju izmirenja obaveza koje nastaju u toku poslovanja. Sigurnosni motiv se odnosi na držanje gotovine u cilju izmirenja neočekivanih potreba i potreba koje se ne mogu tačno utvrditi a koje mogu nastati. Špekulativni motiv se odnosi na držanje gotovine u cilju ostvarenja profita.“[3]

Preduzeća su izdavatelji obveznica, ali nisu jedini, jer vlada i lokalna vlast takođe mogu izdavati obveznice. Oni, takođe, izdavanjem obveznica prikupljaju finansijska sredstva za ulaganje u nove investicije. Rizik da preduzeće ili grad neće biti u mogućnosti investitorima u obveznice isplatiti nominalnu vrijednost obveznice i kamatu na vrijeme uvijek postoji što utiče na tržišnu vrijednost obveznice i kamatnu stopu koju preduzeće mora ponuditi prilikom emisije obveznica. Obveznice koje izdaju preduzeća su niže rangirane od obveznica koje izdaje država upravo zbog nesigurnosti njihove isplate na vrijeme. Iz tog razloga preduzeća moraju ponuditi veću kamatu na obveznice koje izdaju u odnosu na kamatu na obveznice koje izdaje država.

“Ako preduzeća novac trebaju na kratki rok, mogle bi ga pozajmiti od banke; ako ga trebaju za dugoročne investicije, obično izdaju obveznice koje su jednostavno dugoročni zajmovi. Kad preduzeća izdaju obveznice, one se obavezuju na plaćanje fiksne kamate te na posljetku otplatu duga. Sve dok preduzeće generira dovoljno gotovine, isplate vezane uz obveznicu su moguće. U ovom slučaju vrednovanje obveznice uključuje jednostavno izračunavanje vremenske vrijednosti novca. Postoji mogućnost da i najbolja preduzeće (blue-skip) iskusi teška vremena u kojima nije sposobna otplatiti svoj dug. Investitori razmatraju taj rizik kad procjenjuju vrijednost obveznice te prema tome određuju zahtjevani prinos.”[4]

Preduzeća su izdavatelji obveznica, ali ne i jedina, jer vlada i lokalna vlast su također izdavatelji obveznica. Oni takođe izdavanjem obveznica prikupljaju finansijska sredstva za ulaganje u nove investicije. Rizik da preduzeće ili grad neće biti u mogućnosti investitorima u obveznice isplatiti nominalnu vrijednost obveznice i kamatu na vrijeme uvijek postoji što utiče na tržišnu vrijednost obveznice i kamatnu stopu koju preduzeće mora ponuditi prilikom emisije obveznica. Obveznice koje izdaju preduzeća su niže rangirane od obveznica koje izdaje država upravo zbog nesigurnosti njihove isplate na vrijeme. Iz tog razloga preduzeća moraju ponuditi veću kamatu na obveznice koje izdaju u odnosu na kamatu na obveznice koje izdaje država.

„Izgradnja tržišta obveznica pridonosi ekonomskom prosperitetu, novi izvor dugoročnog kapitala, ponuda novih finansijskih proizvoda, stvaranje konkurentnog okruženja s bankovnim sektorom, manja osjetljivost gospodarstva na potencijalnu bankovnu krizu, niži trošak kapitala, mogućnost optimiziranja strukture kapitala preduzeća kroz dulje dospijeće duga.[5]

 

Znači, preduzeća prodajom obveznica investitorima pozajmljuju sredstava i novac koji prikupe emisijom obveznica je iznos kredita. Zauzvrat se obavezuju da će isplaćivati polugodišnje ili godišnje ugovorene iznose investitorima u obveznice zavisno od toga koja je vrsta obveznice emitirana. Obično se isplaćuju polugodišnje ili godišnje kamate a prilikom dospijeća obveznice isplaćuje se kamata za taj period i nominalna vrijednost obveznice odnosno glavnica ili al pari vrijednost. Obveznice su izložene riziku kamatnih stopa zato što cijene obveznica padaju sa rastom kamatnih stopa, a rastu kad kamatne stope opadaju, tako da će stopa povrata na obveznice fluktuirati sa kamatnim stopama na tržištu.

 

Kamatne stope su veoma važan faktor pri određivanju cijena vrijednosnih papira s fiksnom kamatnom stopom. Ako je kamatna stopa jedno vrijeme stabilna, tada se može očekivati da i prosječan povrat od različitih vrsta obveznica bude približno na nivou koji je povezan sa tom kamatnom stopom. Međutim, ako kamatna stopa počne rasti tada će porast na postojeće obveznice biti manje privlačan.”[6]

 

Najznačajniji vrjednosni papir koji ima karakteristike da se drži do roka dospijeća su obveznice. Pretpostavimo da je preduzeće emitovalo i prodalo obveznice ukupne nominalne vrijednosti 100.000 KM sa rokom dospjeća 5 godina i kamatnom stopom 10%. Po umanjenju za objavljenu kamatu, prodajna vrijednost obveznica iznosi 90.000 KM. Po dospjeću obveznice su isplaćene. Knjiženje je sljedeće:

“Cijene obveznica fluktuiraju s promjenama kamatnih stopa. Drugim riječima, obveznice su podložne riziku kamatnih stopa. Investitori koji investiraju u obveznicu nadaju se padu kamatnih stopa kako bi cijene njihovih obveznica rasle. Ako nemaju sreće i kamatne stope narastu, vrijednost njihove investicije se smanjuje.”[7]

Cijena obveznice je cijena po kojoj se kupuju prava koja proizlaze iz obveznice. Cijena obveznice formira se na tržištu pod uticajem ponude i potražnje. Prva prodajna cijena obveznice zavisi od odnosa kamate koju nosi obveznica i vladajuće kamatne stope na dugoročnu štednju koju plaćaju banke. Ako su te dvije stope jednake, obveznice se prodaju po nominalnoj vrijednosti, tj. vrijednosti koja je upisana na obveznici. Ako je kamatna stopa na štednju niža od kamate koju nosi obveznica, obveznica će se prodavati po cijeni koja je viša od nominalne — ostvaruje se premija.

Kamatna stopa na obveznice trebala bi ovisiti o formiranoj kamatnoj stopi na tržištu kapitala, za isti stepen rizika ulaganja. U slučaju kamatnih stopa na dugoročna ulaganja, veličina rizika je gotovo beznačajna (misli se na bezrizične kamatne stope na državne obveznice i bankarske kamate na dugoročne štedne račune). Ulaganje u obveznice različitih preduzeća ima veći stepen rizika, pa se mora ponuditi i viša kamatna stopa od one koju nose državne obveznice, i time učiniti ulaganje u obveznice atraktivnijim i privlačnijim investitorima.”[8]

NLB Tuzlanska banka je bila prva u FBiH koja je uspješno završila emisiju obveznica u ukupnom iznosu od 5.000.000 KM. To je ne samo prva emisija obveznica banke, nego i prva emisija ove vrste vrijednosnih papira na prostoru Federacije BiH. Upisano je i prodato 50.000 obveznica, nominalne  vrijednosti 100 KM sa fiksnom kamatnom stopom 5,75 % na godišnjem nivou i rokom dospijeća od 3 godine.

 

3. DIONICE


Ako se zamisli jedno preduzeće kao torta, da bi to preduzeće postalo dioničko društvo ta "torta" se mora razrezati na šnite. Svaka šnita je jedna dionica. Ako takvu razrezanu tortu čini 10 šnita (dionica), tada vlasnik jedne šnite je i vlasnik 1/10 torte (preduzeća) odnosno vlasnik je 10% preduzeća. Ako to preduzeće ostvari dobit od 100 KM i ako vlasnici tog preduzeća odluče da se ta dobit podijeli, tada vlasniku 1 dionice pripada 10 KM = dividenda.[9]

Dionica je vlasnički vrijednosni papir, tj. idealan udio u vlasništvu preduzeća izdavatelja istog. Koliki udio predstavlja ta dionica, zavisi od ukupnog broja izdanih dionica. Dionica je vrijednosni papir kojim vlasnik dokazuje svoj ulog u temeljni kapital dioničkog društva. Ona daje prava, ali i određene obaveze prema društvu. U pravilu je nasljedna, ali postoji i mogućnost da se u odnosu na nasljeđivanje i trgovanje u aktu o osnivanju predvide i određena ograničenja.

Osnovno svojstvo dionice je da donosi dividendu, odnosno, isplatu profita društva vlasniku dionice (srazmjerno njegovom udjelu u društvu). Dionice, kao vrijednosni papir, mogu biti predmet kupoprodaje na tržištu kapitala odnosno na berzi. Indeks cijena dionica najvažniji je pokazatelj dinamike cijena dionica. Oni predstavljaju ponderisanu aritmetičku sredinu cijena dionica izabranih iz reprezentativne grupe dionica.

Biti dioničar znači biti suvlasnik u kompaniji, tj. imati udio u njoj. Međutim član društva ne može imati u vlasništvu ni društvo a ni udio u njemu u smislu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Članovi su samo imaoci udjela. Osnovni razlog postojanja i rasta tržišta dionica je tržišna ekonomija i činjenica da preduzeća na određenom stepenu razvoja trebaju više likvidnih sredstava nego što ih sami mogu osigurati. Drugi je razlog uspostava oblika preduzeća koja ima ograničenu odgovornost sa finansijskog stajališta.

Najčešći razlozi zbog kojih preduzeća trebaju dodatnu gotovinu su:

-          početak rada koji zahtijeva radni kapital koji im osnivač sam ne može osigurati,

-          investiranje u proizvodnu opremu, istraživanje i razvoj i sl.,

-          želja za proširenjem na nova tržišta ili ući u novi posao.

Ukoliko preduzeće ima više novca ono može povećati investicijska ulaganja i biti profitabilnije u budućnosti. Međutim, ukoliko preduzeće nema novca ono se može odlučiti da izdaje nove dionice koje bivši ili novi dioničari mogu kupiti za određenu cijenu koju odredi preduzeće. Ukoliko je cijena prava, preduzeće može prodati sve dionice i tako nabaviti novac za preduzeće.

Često se izdaju i prodaju nove dionice  po cijeni koja je veća od nominalne vrijednosti. Iznos koji se postigne prodajom iznad nominalne vrijednosti naziva se premija i posebno se evidentira na kontu kapitala na računu Emisione premije.

Ukoliko pretpostavimo da je d.d. „XY“ izdalo je 30.000 redovnih dionica na ime čija je nominalna vrijednost 10 KM po dionici i prodalo ih po 12 KM po dionici. Prije upisa u sudski registar, dana 01.07.2014. dioničari su uplatili u cijelosti ukupan nominalni iznos. Knjiženje se vrši na sljedeći način:

Postoje različiti faktori koji odlučuju o cijeni dionice, ali poseban značaj imaju dva faktora:

-          Rezultati poslovanja  (loši rezultati spuštaju cijenu dionica a  dobri rezultati podižu cijenu),

-          Tržišna očekivanja od budućnosti  (ukoliko se očekuje profitabilna budućnost cijena dionica će biti visoka).

Pored ovih faktora postoje i drugi faktori koji su značajni za cijenu dionice. Danas su napravljene mnoge analize u nadležnosti menadžmenta npr. portfelj patenata. Ukoliko postoji vjerojatnoća da će netko drugi preuzeti preduzeće, to često znači da će dionice početi rasti. Osnova finansijske teorije kaže da cijene rastu ukoliko su ukupne dividende i buduća prodajna cijena dionica više od investirane cijene. Jednostavno rečeno dionica je vlasnički vrjednosni papir a obveznica je kredit.

 

Glavni motiv za ulaganja u dionice je mogućnost ostvarenja veće dobiti od kamate koja bi bila ostvarena držanjem slobodnih sredstava na štednju u banci ili ostvarene dobiti ulaganjem u druge namjene. Ulaganje u dionice je spojeno, u pravilu, s većim rizikom od rizika kojem je investitor izložen kod klasične štednje u banci. Jako je bitno donijeti pravu odluku o tome koje dionice kupiti što zavisi od velikog broja faktora.

 

Poželjno je ulaganje u likvidne dionice, tj. one kojima se najčešće trguje i koje je moguće u vrlo kratkom vremenu ponovo prodati uz  konsultacije sa svojim brokerom, koji će u svakom slučaju predložiti najpovoljniju kupovinu u tom trenutku.

 

3.1.Obične dionice

 

Redovne ili obične dionice su osnovne dionice koje emituju sva dionička društva. One svojim vlasnicima daju redovna prava u dioničkom društvu, kao što su: pravo glasa koje daje vlasniku dionice pravo odlučivanja u skupštini društva putem ovlaštenog predstavnika, pravo na dividendu društva zavisno od ostvarene dobiti i od odluke skupštine dioničara društva i pravo na učešće u likvidacionoj masi.

 

Dakle, sva privredna društva imaju obične ili redovne dionice, dok samo neka privredna društva, banke ili osiguravajuća društva imaju nekoliko povlaštenih dionica.

 

3.2.Povlaštene dionice

Povlaštene dionice su dionice koje imaju pravo na fiksnu unaprijed dogovorenu dividendu kao i pravo prioritetne naplate u slučaju likvidacije ili stečaja preduzeća. Prioritetne dionice mogu imati nominalnu vrijednost najviše do 50% osnovnog kapitala preduzeća (dioničkog društva).

 

Dakle, prioritetne dionice daju prioritetno pravo njihovom vlasniku u slučaju raspodjele dividende i u slučaju likvidacije. Međutim, prioritetne dionice kako imaju neke prednosti u odnosu na redovne dionice tako imaju i svoje nedostatke. Npr. dividenda na povlaštene dionice se ne povećava srazmjerno rastu preduzeća jer je ona unaprijed određena i isplaćuje se u fiksnom iznosu.

 

Ono što je bitno, redovne ili obične dionice daju redovna prava njihovim vlasnicima dok kod prioritetnih ili povlaštenih dionica to nije slučaj jer one uvijek podrazumijevaju unaprijed utvrđena i povlaštena prava.

 

„Prema propisima o privrednim društvima, sticanje vlastitih dionica predstavlja izuzetnu mogućnost, u izuzetnim slučajevima i u kratkom roku, što je propisano u cilju zaštite ostalih dioničara i povjerilaca dioničarskog društva. Prema Zakonu o privrednim društvima, vrijednost stečenih vlastitih dionica ne može biti veća od 10% vrijednosti osnovnog kapitala.[10]

 

 

ZАKLJUČАK

 

Na tržištu vrjednosnih papira mogu učestvovati samo ovlašteni učesnici, pravna lica, koja imaju dozvolu od komisije za obavljanje poslova sa vrijednosnim papirima. Trgovanje vrijednosnim papirima se mora obavljati u skladu i na način propisan Zakonom o tržištu vrjednosnih papira i drugim zakonima. Finansijska tržišta su najosjetljiviji i najznačajniji dio ukupnog ekonomskog i finansijskog sistema svake zemlje. Za normalno i nesmetano funkcionisanje nacionalne ekonomije zaslužna su finansijska tržišta.

 

Finansijski sistem u BiH je takav da su finansijska tržišta i instrumenti manje razvijeni, iz razloga što banke imaju vodeću ulogu i finansijskom sistemu BiH. U BiH je razvijeno tržište kapitala ali nije razvijeno tržišta novca. Što se tiče instrumenata finansijskog tržišta oni su relativno nerazvijeni bez ijednog inovativnog instrumenta. U Bosni i Hercegovini tržište kapitala je organizovano i regulisano na dva tržišta kapitala, i to jedno u Federaciji Bosne i Hercegovine, a drugo u Republici Srpskoj. Tako se i vrijednosnim papirima trguje na dvije berze, na sarajevskoj berzi – SASE i banjalučkoj berzi – BLSE.

 

Dionicu emituje dioničko društvo ili neko drugo društvo a sve u skladu sa zakonom za uređivanje osnivanja, poslovanja, upravljanja i prestanka privrednih društava. Dionice emitovane u različitim serijama a koje su iste klase sadrže ista prava. Prilikom ulaganja u dionice, investitori ne mogu biti sigurni da će im biti isplaćena dobit po osnovu njihove investicije, jer uprava preduzeća može donijeti odluku da u narednih nekoliko godina neće biti isplaćivana dividenda dioničarima. 

 

Obveznica imaocu daje pravo na naplatu glavnice i kamate kao i drugih prihoda a sve u skladu sa zakonom odnosno odlukom o emisiji. Obveznice su dužničke hartije od vrijednosti i osjetljive su na inflaciju. Državne obveznice su obveznice visokog rejtinga, visoke likvidnosti, malog raspona između kupovnih i prodajnih cijena, imaju relativno povoljan poreski tretman i neopozive su.

 

U koje obveznice investirati zavisi od njihovog ranga koji je određen na osnovu određenih parametara a na osnovu kojeg osiguravači života mogu identifikovati nivoe rizika i neizvjesnost kada donose odluku o ulaganju u obveznice. Prilikom ulaganja u obveznice u interesu ulagača je da obveznice u koje ulažu budu visoko rangirane a ne špekulativne obveznice.

 

Za saniranje trenutne situacije preduzeća kao i za investiranje u cilju daljeg rasta i razvoja preduzeća, preduzeće koristi razne izvore finansiranja, zavisno od toga šta je bolje i isplativije za preduzeće. Obveznice i dionice su kao izvori finansiranja prihvatljiviji i jeftiniji od bankarskih kredita ili kredita nekih drugih finansijskih institucija koje se bave kreditiranjem, tipa mikrokreditnih organizacija koje su i najnepovoljniji izvori finansiranja zbog visokih kamata i strogih rokova dospijeća.

 

Kad se u preduzeću trebaju prikupiti nova sredstva teško je odrediti koji izvor finansiranja uzeti, jer svi izvori finansiranja imaju svoje nedostatke i prednosti. Kada se uzme obveznica, ona ima prednost u tom smislu da će vlasnici preduzeća ostati isti a nedostatak što će se morati isplaćivati godišnji kuponi investitorima u obveznice kao i glavnica prilikom dospijeća iste. Kada se radi o dionicama prednost je to što nema isplata kamata i povrata uloženog novca nakon prispijeća kao kod obveznica, a nedostatak to što preduzeće neće više biti u vlasništvu istih dioničara nego će se pojaviti novi dioničari koji će imati pravo glasa u preduzeću i koji će na kraju godine dijeliti dividendu sa postojećim dioničarima. To je malo teško posebno ako se radi o porodičnom preduzeću gdje su vlasnici preduzeća godinama isti i gdje su svi porodično vezani.

 

Isti izvori finansiranja ne odgovaraju za sva preduzeća, za neka preduzeća je, na primjer, prihvatljivija obveznica kao izvor finansiranja, dok je za neka druga preduzeća prihvatljivija dionica. Na menadžmentu preduzeća je da ocijeni koje će izvore finansiranja koristiti i koji su to izvori koji su najprihvatljiviji za preduzeće. Menadžment preduzeća mora izvršiti procjenu preduzeća i znati u kakvoj se trenutnoj situaciji nalazi njegovo preduzeće kako bi znalo koju stopu povrata može uzeti, te kako bi znalo po kojoj cijeni može ponuditi obveznicu ili dionicu.

 

Menadžment preduzeća također mora znati procijeniti hoće li biti u mogućnosti isplaćivati godišnju kamatu investitorima na obveznice i hoće li biti u mogućnosti isplatiti glavnicu kad za to dođe vrijeme. A kada se radi o dionici, mora znati, jesu li postojeći dioničari spremni dijeliti svoje preduzeće sa drugim potencijalnim dioničarima i ima li zainteresovanih za prodaju svojih dionicama i po kojoj cijeni su spremni izvršiti prodaju. Menadžment preduzeća ne smije nikako dozvoliti da se dionice prodaju ispod tržišne cijene jer je u interesu svakog preduzeća da prikupi što više sredstava koja su im potrebna za ulaganje u nove investicije.

 

Koliku kamatu na obveznicu će preduzeće ponuditi zavisi i od rejtinga preduzeća. Ako se radi o nekom poznatom preduzeću i ako investitori imaju povjerenja u isto, kamata na obveznice će svakako biti manja, jer su obveznice tog preduzeća visoko rangirane i investitori imaju povjerenja u to preduzeće i sigurni su da će njihova kamata i glavnica na obveznicu biti na vrijeme i uredno isplaćivana. Tada preduzeće može ponuditi manju kamatu na obveznicu jer sa sigurnošću može znati da će biti zainteresovanih za kupovinu obveznica tog preduzeća.

 

Ukoliko se radi o preduzeću čije su obveznice nisko rangirane i koje su špekulativnog karaktera preduzeće će morati ponuditi i veću kamatu na svoje obveznice kako bi privuklo investitore, ali tada menadžment preduzeća mora biti siguran da će i nakon isplate kamate i glavnice na obveznice preduzeću ostati nešto dobiti i da će se ono u tom periodu razvijati jer sve ostalo nema nikakve svrhe.

 

Isto tako kada se radi o dionicama, menadžment preduzeća mora biti siguran da će se preduzeće iz novih sredstava moći razvijati brže i bolje te da će biti u mogućnosti obezbjediti dividendu svojim dioničarima na kraju poslovne godine. Menadžment preduzeća također mora procijeniti po kojoj cijeni prodavati dionice i ponuditi što je moguće više novca kako bi mogao uložiti u svoje preduzeće, te kako bi zaradom mogao isplatiti dividende na kraju poslovne godine, a da se i pored toga preduzeće i dalje razvija i raste iz tekućih sredstava. Ni u kojem slučaju preduzeće ne bi smjelo dozvoliti da se na kraju godine ponovo vrši reinvestiranje dobiti radi ulaganja u preduzeće što investitorima svakako ne bi odgovaralo osim ako preduzeće neće ostvariti neke veće dobiti u narednom periodu na osnovu kojih će dioničari imati veću dividendu.

 

I na kraju, svi izvori finansiranja su dobri i prihvatljivi za preduzeće, ali samo ako će se preduzeće na osnovu tih izvora finansiranja razvijati i rasti brže nego do sada i ako će uspjeti sanirati svoju trenutnu situaciju u preduzeću, te ako će na kraju biti svi zadovoljni i investitori, i menadžment, a i sami uposlenici preduzeća.

 

LITERАTURА

 

1. Bogojević Arsić, V., (2005), Korporativne finansije, Fakultet organizacionih nauka Beograd

2. Jahić, M., (2008), Finansijsko računovodstvo,  MSFI-MRS-PDV, Sarajevo

3. M. Pajević., (2011), Računovodstvo i poslovne finansije, Feb d.d. Sarajevo

4. R.A. Brealej, S.C. Myers, A.J. Marcus.,(2007), Osnove korporativnih finansija, V. Izdanje, Zagrebačka škola ekonomije i managementa

 

Ostali izvori:

Zakon o tržištu vrijednosnih papira, Službene novine Federacije BiH br. 85/08 i 109/12.

http://www.jura.kg.ac.rs/index.php/sr/l1labudovic.htm

http://www.inf.inet.hr/dionice.html, (10.08.2014.)

http://web.efzg.hr/dok/EPO/finanaliza//ofp-materijali/OFP-4.OBVEZNICE.pdf

 


[1] Zakon o tržištu vrijednosnih papira, Službene novine Federacije BiH br. 85/08 i 109/12., član 2

[2] http://www.jura.kg.ac.rs/index.php/sr/l1labudovic.htm

[3] V, Bogojević Arsić., Korporativne finansije, Fakultet organizacionih nauka Beograd, 2005. str. 250

[4] R.A. Brealej, S.C. Myers, A.J. Marcus , Osnove korporativnih finansija, V. Izdanje, Zagrebačka škola ekonomije i managementa, 2007. str. 117

[5] http://web.efzg.hr/dok/EPO/finanaliza//ofp-materijali/OFP-4.OBVEZNICE.pdf

[6] M. Pajević., Računovodstvo i poslovne finansije, Feb d.d. Sarajevo,  7-8/2011., str. 69

[7] Brealej, op. cit., str. 129

[8] M. Pajević., Računovodstvo i poslovne finansije, Feb d.d. Sarajevo, Sarajevo, 9/2011., str. 69

[9] http://www.inf.inet.hr/dionice.html, (10.08.2014.)

[10] Jahić, M., Finansijsko računovodstvo, Sarajevo,  2008. str.196

<< Vrati se